Tragedija i farsa

Ovo pišem na samom početku trećeg decenija 20. stoljeća. Moram to naglasiti zato što fenomen o kojem ću govoriti do prije nekoga vremena nije uopće postojao, a za neko vrijeme možda opet neće postojati ili će se preobraziti u nešto sasvim drugo.

Govorim, naime, o seobi naroda s juga na sjever i s istoka na zapad. To je doista seoba naroda, jer migracije su i prije postojale, i tekle su istim smjerom kojim i sada teku, ali su bile daleko manje masovne nego danas: prije se radilo o tisućama ljudi, a sada o stotinama tisuća. A što je još važnije, većina tih ljudi nema dokumente koji su potrebni za prelazak granice i za ulazak u druge države. Tu se onda pojavljuju tipovi pripravni da im pomognu u ilegalnom kretanju kroz Europu, dakako uz prikladnu materijalnu naknadu. A ta Europa kroz koju se migranti kreću uključuje osobito naše krajeve, jer mi se nalazimo na vanjskom rubu Unije u koju migranti žele prodrijeti.

Volkswagenova buba podsjetila me na dva naizgled nepovezana fenomena / Izvor Pixabay

E sad, kao što je poznato, mi se odvajkada nalazimo na granici (netko je dobro rekao da je Hrvatska zemlja koja se samo od granica i sastoji), pa su zato naši ljudi tradicionalno vješti krijumčarskim poslovima, a i pripravni da se u te poslove upuste. Kakve sve načine oni pronalaze da one sirotane odvedu do prave Europe (i pritom ih ogule do kože), sad neću raspredati. Reći ću samo to da je jedan od tih načina – i to prilično rasprostranjen – krijumčarenje ljudi uz pomoć automobila. O tome bih htio nešto kazati.

Svaki čas naiđemo u novinama na vijest da je uhvaćen neki takav krijumčar u pokušaju da preko granice preveze neke migrante. Vozilo koje se pritom rabi obično je kombi, i to nije neočekivano. Neočekivane su performanse toga kombija: uvijek ispadne da je u njemu bilo više od trideset osoba. E sad, pokušajte vi zamisliti kako to može izgledati! Kako se trideset odraslih ljudi može utrpati u kombi koji ima zatvoren prtljažni prostor, da ih se ne bi vidjelo. Kako ti ljudi putuju, kako se jedni prema drugima odnose?

Sve su to pitanja koja čovjek sebi postavlja spontano i automatski čim čuje takvu vijest, a pritom osjeća da ga preplavljuje zgražanje i neka vrsta ogorčenja. Ali mene u takvim situacijama prožme i jedan drugi osjećaj, za koji ne znam kako bih ga nazvao niti kako bih ga definirao, i to zato što je on u samome sebi proturječan. Ja, naime, kad god čujem za neki kombi pun krijumčarenih ljudi, jasno osjetim kako me to na nešto podsjeća, i to na nešto što sam davno znao, pa potom zaboravio. Pritom osjećam odmah i stid zbog te usporedbe, jer mi je jasno da je to što sam nekada znao bilo veselo i zabavno, dok je ovo s migrantima teško i bolno. Dugo sam se pitao o kakvoj se to slutnji radi, sve dok me jednoga kišnog dana, dok sam hodao pločnikom, nije zapljusnula prljavom vodom Volkswagenova buba iz koje mi se kroz stražnje staklo cerilo troje balavčadi. Tada sam se sjetio, pa sam stao i zamislio se na onoj kiši.

Sjetio sam se da je šezdesetih godina na ­američkim sveučilištima – a i drugdje u svijetu – bilo u toku neobično neformalno natjecanje. Radilo se o tome koliko će se dobrovoljaca – naravno, studenata koji nemaju pametnijega posla – uspjeti nagurati u takvu bubu. Taj auto bio je pogodan zato što je postojao u svim zemljama i imao uvijek iste dimenzije, pa su rezultati bili mjerljivi. A glasili su dvadeset, dvadeset i pet, trideset. Kako su se svi ti luđaci naguravali u te automobile, i što su sve pri tome trpjeli, ja više ne znam, ali se živo sjećam zastrašujućih fotografija na kojima glave, noge i guzice vire iz vozila na sve strane i sjećam se da sam se pitao što oni time dobivaju, osim to da dadu oduška svome višku energije.

Čim sam se toga sjetio – hodajući dalje po onoj kišurini – štošta mi je postalo jasnije. Shvatio sam, na primjer, zašto mi je zazorna usporedba toga natrpavanja u bubu s ovim krijumčarenjem emigranata: ono je bila obijest, a ovo je za život opasna pustolovina. Različit je i kontekst i ulog, a dakako i ishod cijele stvari.

Ali onda sam se sjetio izreke koju sam prvi put čuo baš nekako u vrijeme kad je trajalo to s tim Volkswagenima (a trajalo je godinu-dvije), dakle šezdesetih. A izreka otprilike kaže da se u povijesti sve zbiva dvaput, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Shvatio sam tada – na ulici, pod kišobranom – kako i dalje vjerujem u tu tvrdnju: dovoljno mi je da se sjetim tadašnjih i sadašnjih političara. Willy Brandt, De Gaule, Kennedy bili su tragedi, a ovi sad – premda se nalaze na istim radnim mjestima – nisu drugo do lakrdijaši.

No onda mi je palo na pamet da možda vrijedi i obratno, da ponekad prvo dolazi farsa, pa tek onda tragedija. Na tu me je pomisao, dakako, navela ona buba i prisjećanje na šezdesete te usporedba tog fenomena s onim što se zbiva danas. I doista, ono u šezdesetima – kad su studenti obarali besmislene rekorde – bilo je farsa, dok je ovo s migrantima nesumnjivo tragedija. Ta mogućnost – mogućnost da se stara izreka preokrene – silno me zaokupila, pa sam stao tražiti dokaze za nju.

Kad smo već kod politike, pogledajmo malo 20. stoljeće. Kako je bilo kad su se pojavili najprije Mussolini, pa onda Hitler? Pa bilo je tako da su ih svi ispočetka smatrali ćaknutim tipovima koji će nestati za mjesec ili dva. Bila je to farsa. A što se poslije dogodilo, znamo: sve je više ljudi išlo za tom dvojicom, a oni su ih nepogrešivo odveli u tragediju.

A šezdesete godine i zbivanja među studentima mogu nas navesti da se sjetimo i seksualne revolucije. Mladi su se tada borili za oslobođenje spolnosti, pa su nas pozivali da vodimo ljubav a ne rat, kao da je to dvoje jedno drugomu nekakva alternativa. Tu je plemenit pacifistički stav preokrenut u borbu za vlastiti užitak. Ukratko, farsa. Ali potreba da se borimo za slobodu ostala je do danas, samo je nevolja u tome što je sad ionako sve dopušteno, pa se ljudi više nemaju protiv čega buniti. Zato oni – zalažući se za ravnopravnost spolova – smrtno ozbiljno propisuju upotrebu javnih zahoda, i uz to redigiraju svete knjige, zabranjujući da se za Boga rabi muški rod. Pa, recite sami, zar to nije tragično?

Ali dok sam se po kiši vraćao kući (a zapljusnula su me vodom još dva automobila, pa mi je već bilo i svejedno), postao sam svjestan koliko su opasne misli koje mi se upravo roje po glavi. Jer, lako je nama onda kad se tragedija ponovi kao farsa, jer farsu je lakše podnijeti. Ali što kad se dogodi obratno? Oko nas se danas igraju mnoge farse, pa kako da onda čovjek ne strepi da bi se one jednoga ne tako dalekog dana mogle pretvoriti u tragedije?

Još više, možda mi to dvoje i ne razlikujemo dobro i preciozno. Možda je ono što se nama danas čini kao tragedija – poput kojekakvih epidemija – zapravo tek farsa, koja će se istom u budućnosti pretvoriti u strašnu tragediju?